U naredna tri dana ćemo u nastavcima objaviti priču koju smo dobili u našoj rubrici "Pisma aktivista", a koju nam je poslala bivša aktivistkinja Pravde za Davida. Daniela je nakon dvije godine odlučila da prvi put otvoreno progovori o svim dešavanjima 30.12.2018. godine, kada je bila uhapšena i kada je otpočeo progon građana okupljenih oko Pravde za Davida. Obzirom da se radi o dosta dugačkom tekstu, odlučili smo da ga podjelimo u tri dijela , tako da će završni dio biti objavljen tačno na godišnjicu 30.12.2020.
Kada je skup počeo , Davor je izjavio da želi da mu se pridružim na bini i da pročitam tekst koji sam ranije napisala i poslala Ozrenu da ga pročita, jer niko nije znao da ću i ja biti prisutna na skupu. Bilo je teško, mučno to veče stajati na bini pred okupljenim građanima, čini mi se da mi nikada teže nije to palo. Nakon što smo svi održali svoje govore, Davor je uzeo mikrofon i pozvao građane da pođu za njim u protestnu šetnju. Bila sam u nevjerici, šoku. Samo pola sata ranije mi je rekao da nigdje nećemo ići. Više nisam znala šta je plan i šta će dalje uslijediti. Sišli smo sa bine na dve različite strane, on je poveo građane prema Gospodskoj ulici, a ja sam okupila nekoliko prisutne djece i rekla im da ne idu nigdje, jer sam se bojala onoga što bi moglo uslijediti. Djecu sam, sa nekoliko prijatelja, sklonila u kafić „City“, gdje smo pokisli i promrzli najprije popili čaj da se okrijepimo.
Fo
Foto : Skup podrške grupi "Prvada za Davida" 30.12.2018. , privatna arhiva
Potom sam od Željka Raljića, urednika BN TV dobila poziv da dođemo kod njega, jer je stanovao u blizini Trga. Nas desetak je otišlo kod njega na večeru, djeci nisam dozvoljavala da se od mene odmaknu, kako ne bi upali u neke probleme ili policijsko istresanje sile. Tu smo proveli vrijeme dok se građani predvođeni Davorom nisu ponovo vratili na Trg. Jedno od djece koje je bilo sa nama reklo je da bi moralo ići kući i da će otac doći na parking kod Tržnice sa autom da ga odveze. Rekla sam tada da idemo svi skupa da ga ispratimo do oca, te da se i mi nakon toga rastanemo i da konačno krenem put Njemačke. Izlazeći iz zgrade, vidjeli smo da su „kornjače“ već započele sa „lovom“ građana koji su se zatekli na Trgu, te smo prošli kroz Gospodsku ulicu, Stari zanatski centar i Gajevom ulicom se uputili prema parkingu Tržnice. Tu sam usput zastala da kupimo sendviče u Žitopeci da bismo imali za put, a onda smo produžili do parkinga.
Foto : Mondo
Kada smo predali Milicu tati, ispred kafića “Cubana” zatekli smo ekipu ljudi koje sam poznavala od ranije i koji su iz Jajca došli na skup podrške. Ljudi su bili u nevjerici, strahu, plakali su i pitali me šta se to dešava. Dešava se progon. To je jedino što je u tom momentu moglo da se kaže i da bude istina. Zamolili su me da sjednem sa njima na kratko u kafić i popijem piće, jer i oni su kao i ja morali krenuti na put ubrzo. Sjelimo smo , naručili piće i nije prošlo ni 15 minuta od našeg ulaska u kafić, kada je neko primjetio grupu od 5 „kornjača“ koje su se uputile u našem pravcu. Nastala je panika, ljudi su se uskomešali, a ja sam im govorila da se smire i da nemaju razloga za strah, jer niko od nas nije bio na Trgu. Nisam uopšte vjerovala da će ući u lokal. Gadno sam se prevarila. Scenario je morao biti kompletan, ali ja toga u tom momentu nisam bila svjesna.
Foto : Mondo
Ušli su u „Cubanu“ i direktno sa vrata su došli za moj sto. Maskirani, bez ikakvih obilježja imena na uniformama i sa drvenim palicama u rukama, opklolili su me , a onda je jedan od njih počeo da galami i da me pita da li sam ja Daniela Ratešić. Smirenim glasom sam odgovorila da jesam, na šta je on galameći rekao „Ustaj, polazi , lišena si slobode!“ Ja sam i dalje nastavila da sjedim i jednako mirnim glasom sam ga upitala „Zašto sam lišena slobode? Šta sam ja to uradila?“ Grubo i sa jednako povišenim tonom mi je rako da ne pitam puno , nego da ustanem i pođem sa njima. Ponovila sam svoje pitanje i rekla da je moje pravo da znam zbog čega me hapse, a u tom momentu pogled mi je pao na malog Slavena, dijete koje je sjedilo za mojim stolom i koje se treslo od straha gledajući ovaj prizor. Shvativši da je u prostoriji previše svjedoka, nešto blažim tonom „galamdžija“ (za koga par prisutnih svjedoka vjeruje da je bi Dejan Nović) je rekao da pođem sa njima i da će mi napolju sve objasniti. Nisam htjela da dalje pravim problem zbog Slavena i ostalih koji su bili prisutni, te sam ustala i počela da se oblačim, dok me je jedan od „maskiranih nasilnika“ požurivao da izađem napolje.
Foto : Mondo
Čim sam s njima izašla ispred kafića, stavili su mi ruke na leđa i na njih lisice. Pitala sam ih zašto to čine kada sam ja sa njima pošla dobrovoljno i ne pružem otpor, te da ja nisam kriminalac koji bi trebao da nosi te lisice, već to treba da stave nekom drugom. Ćutali su, sva petorica, više nikakvih razgovora samnom nije bilo. Nisam dobila objašnjenje zašto me privode i šta sam ja to pogrešno ili protivzakonito uradila. Pozvali su vozilo da dođe po mene, a za to vrijeme su me dvojica “maskiranih nasilnika” držali ispod ruku koje su na leđima bile zavezane lisicama. Poslije desetak minuta došlo je patrolno vozilo sa jednim policajcem u njemu, a mene su stavili na zadnje sjedište i dalje sa rukama na leđima i lisicama. Bilo mi je gotovo nemuguće izdržati taj položaj, obzirom da sm tri godine ranije operisala kičmu. U toku vožnje sam svog “vozača” pitala , da li će mi on dati obrazloženje za svu tu predstavu koju su mi priredili, na šta je on odgovorio “Nemoj molim te mene ništa pitati, pitaj tamo u stanici kad te dovezem”. Obzirom da mi je stpljenje već bilo na izmaku, rekla sam mu „A ti ništa ne znaš, ti si samo taksista koji vozi od tačke A do tačke B, a ovi maskirani love narod i ubacuju ti u auto?” Tada se sa policijskog radija začuo glas koji je patrolama slao obavještenje koga sve trebaju da uhapse. Nabrajao je naša imena i tada sam shvatila da se radi o spisku za koji sam dobila informaciju još u oktobru mjesecu da je napravljen za naše hapšenje i “čišćenje Trga”. Među pročitanim imenima bilo je još ljudi za koje sam znala da nisu bili prisutni na Trgu u trenutku početka policijskog “lova” na građane.
Foto : Mondo
Po dolasku u policijsku stanicu Centar, pred ulaznim vratima sam zatekla advokata Milana Maleševića koji mi je dobacio u prolazu , da će sve biti uredu i da ništa ne potpisujem bez njegovog prisustva. U policijskoj stanici me je preuzela policajka koja me je pretresla i sa čuđenjem konstatovala da kod sebe nemam mobilni telefon. Ništa manje od nje ni ja nisam bila začuđena, jer u tom momentu se stvarno nisam mogla ni sjetiti gdje je telefon ostao. Na njeno pitanje , gdje mi je telefon, odgovorila sam sarkastično „Nemam ja to, ja ne koristim te moderne tehnologije!“ Pogledala me je , a zatim mi prišla i ponovo na ruke stavila lisice koje je prilikom pretresa bila skinula.
U prostoriji u kojoj su me ostavili da sjedim, nalazila se i moja bivša radna koleginica Dušanka- Dunja, koja je izgledala izuzetno loše. Nakon nekoliko trenutaka u prostoriju su uveli i Sofiju koju su takođe priveli. Policajac koji me je dovezao i koji „nije želio da mu postavljam pitanja o razlozima hapšenja“, donio mi je neki formular koji je „kuckao“ svo to vrijeme, na kojem je pisalo „Zapisnik o hapšenju“ i rekao mi da potpišem da su mi ispoštovana sva moja prava prilikom hapšenja. S nevjericom sam gledala u njega, ne znajući da li se pravi lud ili je stvarno takav od rođenja, te sam mu odgovorila da ja to neću potpisati, jer su tim hapšenjem narušena sva moja ljudska i građanska prava. Na tom zapisniku sam uspjela da pročitam njegovo ime , Danijel Gavrić. Tako je „Gavro“ napisao da je on taj koji me je uhapsio, nigdje ne navodeći da me je ustvari 5 maskiranih „transformera“ samo ubacilo njemu u auto. Pošto sam odbila to da potpišem , on je samo dodao na kraju rečenicu u kojoj je naveo da sam odbila da potpišem zapisnik.
Foto : Mondo
Potom su me odveli u drugu prostoriju, gdje je bilo 4-5 policajaca i jedan od njih mi je rekao da moram „duvati“ alko-test. Nisam baš najbolje shvatila poentu tog „duvanja“ ,jer sam bila pješak , a potvrda koju su mi izdali je bila naglašena na vozača. Pri pokušaju da odradim alko-test, koji pri tome nikada ranije nisam radila, dva puta nisam uspjela u tome, pa jedan od njih dobacio da napišu kako sam odbila da uradim test. Rekla sam im tada da ništa ne odbijam, ali jednostavno ne znam ili možda nemam dovoljan kapacitet,jer sam pušač. Na tu moju rečenicu počeli su da urlaju , kako imam jako dobar kapacitet kada se treba „dernjačiti“ na Trgu. Smirenim glasom sam im odgovorila, da se ja na Trgu uopšte ne derem, nego govorim na mikrofon, što njima možda zvuči kao deranje. Kada sam iz trećeg puta uspjela da uradim alko-test koji je pokazao da nisam u alkoholisanom stanju, izveli su me iz prostorije u hodnik , gdje su nas većinu uhapšenih poredali da stojimo okrenuti prema zidu, udaljeni 20 cm jedni od drugih i da ne smijemo da pričamo između sebe. Ne znam koliko dugo smo tako stajali, ali se dobro sjećam svega što sam u tom vremenu čula i doživjela. Ispred vrata je svo vrijeme bio advokat Malešević, koji je pokušavao da dođe do svojih klijenata, a što su mu policajci uporno branili. Čula sam ga kako im tumači stavke zakona, kako im objašnjava naša prava, na šta su se oni samo ismijavali. Iza mojih leđa stajalo je dvoje policajaca, muško i žensko, i između sebe su pričali , dovoljno glasno da ih mogu čuti, o tome koji je način samoubistva najbezboliniji. Divna tema i pravi tajming. „Vješanje je najmanje muke, samo treba znati kako postaviti omču i sve bude gotovo u sekundi!“ Iscrpljenom i psihički labilnom čovjeku to bi se u tom momentu možda učinilo i kao jedino rješenje, samo što su imali jedan problem samnom. Koliko god sam bila iscrpljena, jer to mi je bila treća noć kako ne spavam, ja sam i dalje psihički čvrsto stajala na svojim nogama. Sjetila sam se priče par mjeseci ranije, o inspektoru koji se objesio u pritvorskoj jedinici. Tada smo sumnjali da se uopšte radi o samoubistvu i da je vjerovatno on sam bio na neki način sudionik u Davidovom ubistvu ili je znao neke činjenice. Prošlo mi je kroz glavu u tom momentu, kako smo komentarisali da u pritvorskoj ćeliji uopšte ne postoje plahte, a on se navodno objesio uz pomoć plahte sa kreveta. Kasnije sam imala priliku da se uvjerim da u pritvorskoj ćeliji zaista postoje plahte. Prljave, smrdljive, uljepljene svim mogućim ljudskim izlučevinama, ali ipak postoje. Dok sam još stajala tako okrenuta prema zidu, vidjela sam krajičkom oka da se pored mene nalazi Dunja i da se glavom oslanja o zid, jer se loše osjećala. Šapatom sam je pitala da li je dobro , ali su to ipak registrovali „naši“ čuvari i počeli da galame na nas da ćutimo. Rekla sam da joj nije dobro, da je ona majka koja je prije kratkog vremena izgubila dijete, ali empatija je u tim prostorijama bila strana riječ. „Ne prenemažite se tu!“- bio je odgovor na moju molbu da joj se pomogne. Neko od prisutnih policajaca je ipak pozvao hitnu pomoć , koja je ubrzo došla i odvezla Dunju, a malo prije toga su odvezli i Sofiju. Ja sam ostala jedino žensko koje je te noći bilo u pritvoru.
Foto : Mondo
Prije njenog odlaska , konačno su pustili advokata Milana Maleševića da sa nama razgovara. Tek tada sam od njega saznala razlog mog hapšenja i ostala sam u nevjerici. Zaista nisam mogla da povjerujem da su takvu idiotsku konstrukciju mogli da smisle, samo da bi nas sve koji smo se nalazili na njihovom spisku lišili slobode. Milan mi je rekao da u zapisniku stoji da sam uhapšena na Trgu, jer sam poslije 22h narušavala javni red i mir i da sam odbila službeno lice da se udaljim. U prostoriji je bilo još dvoje policajaca prema kojima sam se okrenula i u nevjerici ih pitala :“Pa da li ste vi normalni? Ja sam Trg napustila u 19h30 i više moja noga tamo nije kročila, imam 20 svjedoka da ste me uhapsili u ugostiteljskom objektu i na koji način, a da ne govorim o vašim kamerama na Trgu. Napravili ste Big Brother od Trga, snimate svaki pedalj Trga, nađite me na tim vašim kamerama na Trgu poslije 19h30.“ Ćutali su , naravno, jer šta bi mogli reći. Milan mi je rekao da će nas držati koliko je maksimalno dopušteno, a to je 12 sati. Više od toga zakonski ne smiju. To je značilo da me neće pustiti do 11h ujutro. On će tada doći i rekao mi je da ne dajem nikakve izjave bez njegovog prisustva. Nakon što je otišao Milan i pošto je Dunja odvedena u hitnu, stavili su me u ćeliju broj 1. Dobro se sjećam riječi koje je izgovorio jedan od njih, koji je poput batlera otvorio vrata da uđem unutra “ Dobro sam vam pripremio ćelije,još prije par sati.” Sve jasno, dakle, sve i da se grupica ljudi nije vratila iz protestne šetnje na Trg, oni bi nas svakako pohapsili, jer je scenario već unaprijed bio spremljen.
U ćeliji broj 1. Policijske stanice Centar uslovi za preživljavanje se ravni uslovima u gasnim komorama koncentracionih logora. Razbijeni “čučavac” wc se nalazio na sredini prostorije, dva kreveta na sprat sa madracima koji su se počeli buđati od prljavštine na njima, a na jednom od madraca nalazila se ta famozna plahta, koja kao da je poslužila umjesto toalet papira predhodnih 100 ljudi koji su boravili u toj ćeliji. Smrad je bio nesnošljiv, a da bi pojačali njegov utisak i dejstvo, temperaturu u prostoriji su podigli na sigurno preko 35 stepeni. Bilo je nemoguće udisati taj suhi ,smrdljivi zrak u prostoriji. Uzela sam svoj duks i navukla ga preko lica , kako bih bar malo isfiltrirala zrak koji udišem, ali ništa nije pomagalo. Poslije nekog vremena počela sam da kašljem. Kašalj je iz trena u tren postajao sve intenzivniji i polako je prelazio u pravi alergijski napad. Počela sam da hiperventiliram, jer pri svakom pokušaju da udahnem u tome bi me onemogućio kašalj. Shvatila sam da ću na taj način vrlo brzo upasti u hipoksiju i izgubiti svijest, te sam počela da udaram na vrata ćelije. Jedan policajac je otvorio i pitao me šta hoću. Rekla sam mu da mi nije dobro, da ne mogu da dišem od kašlja i da pozovu hitnu pomoć. Čula sam ga kako dobacuje nekome iza svojih leđa “Ovoj nije dobro, pozovite hitnu” Pokušala sam da samo glavu izbacim kroz polu odškrinuta vrata, kako bih udahnula vazduh s vana, ali je odmah počeo da se dere na mene da mi nije rekao da mogu izaći i da ostanem unutra dok ne dođe hitna. Molila sam ga za razumijevanje, da mi samo omogući da glavu izbacim van prostorije, kako bih mogla disati dok hitna ne dođe, ali mi to nije htio dopustiti. Hitna je brzo stigla, ali se meni svaki sekund činio kao godina, jer sam se osjećala iz trena u tren sve lošije.
Foto : Mondo
Kada je došla ekipa hitne pomoći, nisu ih pustili u ćeliju da me pregledaju, nego su mene izveli u drugu prostoriju, vjerovatno da ne bi imali svjedoke gdje i u kakvim uslovima drže ljude. Doktorica Sanja Osmančević je istinski bila zabrinuta za moje stanje i rekla je da me hitno moraju prebaciti u njihov Urgentni centar. U ambulantnim kolima su me odmah stavili na kisik i uključili vensku terapiju. Do dolaska u Urgentni centar već sam se malo bila povratila. Tu su mi još uradili pretrage, dali muskularnu terapiju i smjestili u prostoriju gdje sam trebala da primim infuziju. U istoj prostoriji već su ležale na krevetima sa prikopčanim infuzijama Sofija i Dunja, a za stolom na sredini prostorije sjedila su dva policajca. Obzirom da tri noći nisam spavala, a u terapiji su mi dali i Sinopen koji inače djeluje centralno i uspavljuje, počela sam da gubim svjest. Nije to bio san, to je zaista bio gubitak svijesti pri kojem sam tonula u nepoznato. U jednom momentu mom krevetu je prišao neki tehničar koga sam samo kroz maglu vidjela kao obris ljudskog tijela i sjećam se da mi je rekao “ Drug moj školski, nedaj mi se, smanjiću infuziju na najmanje da bi mogla što duže biti ovdje!” Ni dan danas ne znam o kome se radilo, očigledno je bio neko od mojih školskih drugara iz medicinske škole , ali bih voljela da zna da sam mu zahvalna za svaki sekund proveden na tom hladnom stolu za intervencije, na kojem me je ta ista osoba pokrila nekom “vojničkom” dekom da se ne smrznem.
Tako sam provela neka 2 i po sata i oko 7 ujutro, su me ponovo policijskim vozilom vratili u stanicu Centar. Nisu me više stavljali u ćeliju, nego su me odveli u prostoriju u kojoj su nas prethodnu noć pretresali. Tu su već bile Sofija i Dunja. Sjedile smo tako i čekale da puste advokata, kako bi nam uzeli izjave. U jednom momentu ušao je jedan policajac koji je došao u jutarnju smjenu, i pošto je poručivao kafe za svoje kolege, pitao nas je da li bismo i nas tri popile kafu. Rekle smo da želimo, jer to je zapravo bila i prva tekućina koju smo u tih 10 sati unijele u organizam, ne računajući infuziju koju sam primila u Urgentnom centru. Kada su stigle kafe, ostavio ih je na pult preko puta nas, a onda je došla mlada, nabrijana policajka, mlađa od moje kćerke i nije nam dozvolila da uzmemo te kafe. Hodala je hodnikom i govorila da nas nije trebalo ni hapsiti,nego sve pobiti na Trgu. Ipak smo na kraju dobile te kafe, jer je isti policajac koji nas je i pitao da li ih želimo, ušao i donio kafe do nas. Pogledala sam ga zahvalno, svjesna i sama da mnogi od njih nevoljno i sa prezirom učestvuju u cijeloj toj predstavi koja nam je priređena. Nešto prije 11h pustili su advokata Milana da uđe i ta “nabrijana” poletarka koja bi nas ubijala, ušla je da otkuca moju izjavu po pitanju prethodne noći. Pred advokatom više nije smjela da istresa onako očigledno svoju mržnju i frustraciju, sjela je meni okrenutih leđa i počela da kucka po testaturi , a ja sam počela da govorim. Ja sam uvijek bila čovjek-čovjeku, a prema nečovjeku sam mogla biti đubre i veće od njega samog. Tako sam odlučila da ovu omladinku malo namučim, pa sam počela nadugačko i naširoko da opisujem sve od prethodne noći. Detalji u koje sam ulazila su je vidno nervirali, pa se u jednom momentu okrenula i rekla da ne moram baš da budem toliko detaljna u iskazu. Ja sam joj na to samo odgovorila da je meni jako bitan svaki detalj i svaka sekunda provedena te noći sa njima u stanici i da zaista kraće ne mogu. Naknadno , kada sam dobila na uvid taj zapisnik, sam saznala ime te mlade policijske ratnice koja bi ubijala svoj narod. Njeno ime je Ranka Todorović. Vjerujem da su Ranki nakon mog “Gorskog vijenca” dugo bridili prsti od udaranja po tastaturi, ali je opšti smjeh među prisutnima nastao tek kada sam počela da joj korigujem pravopisne i gramatičke greške. Nakon što je zapisnik otkucala, dala mi ga je na uvid da bih vidjela da li je sve uredu. Tada sam počela da joj sugerišem gdje da doda zarez, gdje tačku, veliko slovo, je ili ije, a advokat Milan se hvatao za glavu da se ne bi počeo smijati na sav glas. Ne znam odakle mi je dolazila snaga za sve to poslije svega preživljenog i tri noći nespavanja, ali sam sama sebi rekla da moram sve izdržati. Kada su i korekcije zapisnika bile završene, potpisala sam se na zapisnik i tada mi je advokat rekao da je obavjestio novinare da cu upravo biti puštena i da me oni čekaju ispred. Krenula sam prema izlazu, kako bih uzela svoje stvari, međutim, u tom momentu za ruku me je uhvatio neki čovjek u civilu i rekao da sada moram da pođem sa njim na drugi sprat.
Nastavak 30.12.2020.
Prvi dio možete pročitati na linku OVDE
Autor : Daniela Ratešić
Slobodna riječ
