Danas objavljujemo treći dio ispovijesti aktivistkinje Daniele Ratešić , koja je na današnji dan 2018. godine bila jedna od 20-tak građana Banja Luke koji su uhapšeni od strane MUP-a RS, koji je tog dana započeo progon, diskriminaciju i narušavanje ljudskih prava i sloboda za sve koje su oni dovodili u vezu sa neformalnom grupom građana Pravda za Davida.
Krenula sam prema izlazu, kako bih uzela svoje stvari, međutim, u tom momentu za ruku me je uhvatio neki čovjek u civilu i rekao da sada moram da pođem sa njim na drugi sprat. Pitala sam ga “Zašto?”, jer upravo mi je potpisano da sam o tog momenta slobodna. Rekao je da moram dati izjavu u svojstvu svjedoka, jer to zahtijeva “tužilac”. Nije mi bilo najjasnije ni koji tužilac ni čemu sam ja to svjedok, ali sam bila primorana da se sa njim popnem na drugi sprat u njegovu kancelariju u kojoj su me čekala još trojica njegovih kolega. Nikoga od njih nisam poznavala, niti su mi rekli svoja imena, ali sam par mjeseci kasnije iz medija saznala imena trojice od njih. Taj koji me je ponovo lišio slobode nakon što sam formalno puštena bio je Duško Purišić, druga dvojica su bili Milan Opačić i Miloš Bandić. Četvrti prisutni je bio neki njihov mlađani kolega , koji je vjerovatno tu bio prisutan kao na “praksi”, da vidi kako se sila i psihičko maltretiranje sprovodi na djelu. Kada sam pitala o čemu treba da svjedočim, Purišić mi je rekao da se radi o događajima od 25.-30.12.2018. godine . Pogledala sam ga u nevjerici i pitala ga , kako ja mogu svjedočiti o nečemu gdje fizički nisam bila prisutna. On se pokušao nevješto praviti iznenađen , jer on kao nije znao da ja u tom periodu nisam bila u zemlji. Rekla sam mu da sam 21.12. napustila BiH i da sam otišla raditi u Njemačku, te da o događajima o kojima on govori ja nikako ne mogu biti svjedok, da sam sve što se dešavalo pratila preko live prenosa isto kao što su i oni pratili (jer smo znali da imaju svoje ljude u našoj FB grupi i da sva dešavanja na taj način prate) i da onda ja znam isto toliko koliko znaju i oni. Pitao me je tada da li ja imam dokaz da nisam bila u zemlji, na šta sam se zaista morala nasmijati.
Foto : TV BN
“U mom pasošu imate pečate kad sam izašla,a kad ušla u zemlju, granična policija skenira svaki naš pasoš i ne sumnjam da ste vi bili prvi informisani i kad sam izašla , a i kad sam se vratila.” Bez obzira što je bilo više nego očigledno da dalje ispitivanje mene po toj osnovi nema nikakvog smisla, on mi je rekao da mora odraditi ono što mu je “tužilac naredio” i napomenuo mi je da me u tom svojstvu mogu zadržati još 6 sati u pritvoru. Meni je i onako više sve bilo svejedno, jer znala sam da nema teoretske šanse da stignem na posao u Njemačku do 20 sati, kada sam trebala da preuzmem smjenu kod pacijenta. Mogli su od tog momenta da me drže koliko god hoće, jer su sva moja čula i osjećaji otupili.
Kako bi me što duže zadržali, a imali su navodno svega 10 pitanja koja mi trebaju postaviti, odigrali su pravi pozorišni komad u toj prostoriji. Jedan je psovao i galamio da smo đubrad, jer njegovu djecu pljuju zbog nas (Bandić), na šta sam mu ja rekla da za to nismo krivi mi nego njegove kolege koje su isprljale njihovu značku i uniformu. Nisam u tom momentu znala da je baš on jedan od glavnih “prljavaca” koji je doveo do srozavanja ugleda policije kao institucije. Drugi je glumio dobrog policajaca i hvalio me kako sam ja bila jedina na Trgu čije su riječi bile glas razuma. Purišić je uglavnom ćutao dok su trajali dijalozi ove dvojice i pravio je pauzu u tom “ispitivanju” koje je morao da odradi. Četvrti je sjedio i kucako po telefonu, što bi se reklo, nije bio baš pažljiv đak na času. Onda su se ova trojica povukli, a Purišić je pauze u ispitivanju koristio da bi kucako uporedo na dva telefona i sa kumom dogovarao oko proslave Nove godine to veče. Sati su prolazili. Pitao me je između ostalog , da li poznajem Dragana i Željka Dabića. Rekla sam da ih ,naravno, znam, a onda me pitao odakle ih znam? “Nećete vjerovati, sa Trga. Nismo se nikada sreli ranije recimo na Tržnici ili u kafani”. Onda mi je postavio pitanje o Steli Milanović, te da li sam je ja prethodnu noć vidjela kako drži baklju. E tu sam se već morala ozbiljno nasmijati, te sam ja njega pitala “Znate li vi ko je Stela? Znate li da je ona baka? Pa ja tu ženu ne mogu zamisliti da drži prskalicu u ruci, a ne baklju!” Opet je malo kucako po telefonu, pa se sa pitanja vratio na moje podatke, s kim živim ,gdje živim i tako dalje. Kada sam rekla da živim sa kćerkom, što sam sigurna da su jako dobro znali, pitao me je za njeno ime. Nakon toga je prestao da kucka po tastaturi i ponovo je uzeo telefon u ruke.
Foto : Mondo
Neko vrijeme je ćutao, a onda se okrenu prema meni, pogledao me hladnim pogledom od kojeg se i krv ledi u žilama i rekao “Znaš, ti bi trebala malo da spustiš loptu, jer ne bi bilo dobro da još “neko” završi poput Davida!!!” Kada je to izgovorio, okrenuo se opet prema ekranu kompjutera, da bi vidio dokle je stigao sa pisanjem. Bili smo u tom momentu sami u prostoriji, svjedoka nije bilo i znao je da bi u slučaju bilo čega bila moja riječ protiv njegove. Ja sam se skamenila u tom momentu. Shvatila sam da to nisu samo prazne riječi, jer svi smo bili vrlo svjesni šta su uradili Davidu i da će to ponoviti opet bez i malo straha, jer ih sistem u tome štiti. Da mi je u tom momentu rekao da mogu ići, da ustanem , da sam slobodna, ne bih mogla da stanem na svoje noge, za koje sam imala osjećaj da su mi odrezane od koljena na niže.
Desetak minuta nakon te “prikrivene prijetnje” na vrata je pokucao Opačić i pitao Purišića da li je gotov sa mnom, jer “njihov šef” želi da me upozna. Ovaj mu je odgovorio da ima još par pitanja, ali da nije problem da ja odem kod šefa, pa da on sa mnom kasnije nastavi. Tako me je Opačić poveo u drugu kancelariju i usput mi pojašnajvao da je i taj njihov šef bio jedan od aktera one pres konferencije na kojoj su iznesene najstrašnije laži o pokojnom Davidu. Pomislila sam da me vodi kod Darka Ilića, jer meni su sa tog presa bili upamćeni samo Ilić, Karan, Spasojević i ona crvenokosa potparolka MUP-a. Kada me je uveo u kancelariju, vidjela sam proćelavog čovjeka u civilnom odjelu, čiji lik nikako nisam mogla da povežem sa tom pres konferencijom. Predstavio mi se kao Darko Novković. Rekao je da smo i njegovo ime spominjali na Trgu, ali ja se iskreno nisam mogla sjetiti ni njegovog lika ni imena. Pružio mi je ruku i rekao da je imao želju da me upozna, jer eto ja sam za njega bila glas razuma na Trgu. U mojoj glavi se razvijao film i počela sam da shvatam koji je cilj sve te predstave nakon prijetnje koju mi je Purišić uputio. Ćutala sam na te njegove “hvale”, ali kada je rekao da “njegove komšije više vole mene nego njega” , nisam mogla da mu ne odgovorim “Gospodine, ja ipak mislim da je to više do Vas nego do mene!” Da li nije shvatio šta sam time htjela reći ili se samo napravio da ne shvata, ali je ćutke prešao preko tog mog komentara.
Foto : Klikx.ba
Pitao me je da li on može nešto da učini za mene? Time je potvrdio moje sumnje. Ovo je scenario koji je sa mnogima odigran ranije, vjerovatno sa svima onima koji su od “pravdaša” postali “pljuvači” istih. Ono što se od mene u tom trenu očekivalo je da ga zamolim da mi pomogne oko djeteta kako ne bi i ona završila kao David. Trebalo je da presvučem “dres” i da nastavim da igram za protivničku ekipu. Kada sam mu rekla da ima nešto što bi mogao da učini, oči su mu bljesnule,jer je vjerovatno pomislio da je blizu cilja. Eeeee, navesti jednog od “bitnih kotača” u Pravdi za Davida da se okrene kontra, značilo bi i definitivni kraj cijele te priče. Znao je to on isto koliko sam i ja bila svjesna da je to ustvari krajnji cilj te cijele predstave. Ali njegovo raspoloženje je splasnulo kada sam mu rekla da jedino što ga mogu zamoliti je da provjeri da su ukinute potjernice i da li mogu normalno da napustim zemlju, jer moram da se vratim na posao. Rekao je da će to svakako učiniti i ponovo me upitao , da li je to sve što on može učiniti? Rekla sam da je to sve i da mi ništa više nije potrebno. Vidno razočaran ustao je i rekao da će provjeriti potjernice i da se mogu vratiti kod Purišića na ispitivanje.
Kada sam ponovo ušla u kancelariju gdje me je sa nestrpljenjem očekivao Purišić, odmah mi je uputio pitanje “Šta je rekao šef?”. Obzirom da sam do tada već povratila snagu i pribranost, hladno sam mu odgovorila da će to ostati između mene i njegovog šefa, mada sam znala da je već u sljedećoj SMS poruci koju je čitao sve saznao. Tu se već navršilo nekih 4 sata kako me je držao na ispitivanju, te je rekao da je gotov i da mogu potpisati i ići. Pitala sam ga, da li sam sada zaista slobodna ili će me opet neko od njih na izlazu uhapsiti zbog nečega? Rekao je ,”Slobodna si, uzmi svoje stvari sa prijavnice i možeš ići!” Kada sam sišla u prizemlje i uzela svoju torbu, počela sam da je pretresam. Policajac i policajka koji su stajali pored mene pitali su me šta radim, a ja sam im rekla da provjeravam da li su mi sve stvari na broju i da nije šta “ukradeno”. Nisu mogli da vjeruju da ja provjeravam da li mi je policija ukrala stvari, ali obzirom da sam se u tih 16 sati boravka kod njih uvjerila ko sve radi u policiji, za mene je bilo posve normalno da provjerim da li mi nešto nedostaje.
Foto : Klix.ba
Stavila sam svoj ruksak na leđa i krenula prema izlazu. Svaki momenat sam imala osjećaj da će opet iskočiti neko od njih ispred mene i reći da sam opet lišena slobode. Izlazeći iz MUP-a, po licu me je udario hladan vjetar koji kao da me je otrijeznio i vratio mi emocije. Desetak metara od izlaza, na tom hladnom vjetru, smrznuta je stajala jedna mlada žena. Držala je flašicu vode u ruci i gledala u mom pravcu. Kada sam joj prišla, ne shvatajući da je ona tu zbog mene, raširila mi je ruke i primila me u zagrljaj. Tek tada sam počela da plačem. Bujica emocije me je preuzela i više je nisam mogla zaustaviti. Nisam znala kako se ta mlada žena zove,ali sam se sjećala njenog lika sa Trga i da je svakodnevno dolazila, ali se nikada nije isticala. Dok me je ona tješila , iz kafića preko puta istrčali su novinari BN TV i TV Nova i prišli su nam. Nikad neću zaboraviti novinarku BN TV koja je plakala kada mi je prišla i pitala me šta su mi toliko radili, jer oni su me čekali od jutros u 11h. Zamolila sam ih da mi neko da telefon da bih nazvala oca i javila mu da je sve uredu.
Bojala sam se tog poziva,jer sam strahovala da tu noć možda nije ni preživio. Kada mi se javio na telefon, kamen mi je pao sa srca. Moji prijatelji Lejla i Dario, sa kojima sam došla prethodno jutro u Banja Luku, nisu željeli otići bez mene i cijelo su vrijeme bili uz mog oca. U tom momentu sam shvatila da osim njih dvoje i žene koja me je na hladnoći čekala ispred MUP-a , ja iskrenije prijatelje nemam. Sva hrabrost je u ljudima umrla to veče 30.12. kada su nas pohapsili i zatvorili u ćelije policijske stanice Centar. Da nije bilo tako, da su se još isto veče ispred MUP-a okupili , pa bar 10% od onih 40 000 ljudi koji su 5.oktobra stajali na Trgu, niti bi nas smjeli toliko zadržati , niti bi toliku masu ljudi mogli pohapsiti. Sve bi bilo drugačije, da se ljudi u strahu nisu povukli u svoje kuće i preko interneta pratili dešavanja. Vjerujem da bi mnogo toga i nakon tog 30.12. bilo drugačije da se nije pokazalo da je nas 20-tak uhapšenih ostalo samo i bez istinske podrške ostalih građana. Strah je naš najveći neprijatelj. On nas je držao zarobljenima tri decenije, on nas je sputavao mnogo puta da uradimo bilo šta kako bismo sišli sa puta beznađa po kojem smo svo to vrijeme koračali i puštali da od nas svaka vlast radi što joj je volja. Mislila sam da je taj strah konačno uništen onog 05.oktobra, ali mi je 30. i 31.12. pokazao da sam pogriješila.
Nakon što sam dala izjavu za novinare, ekipa BN TV me je odvezla kući , a usput su mi rekli da je moj otac dolazio do njihovih prostorija u Novoj varoši kako bi bar od njih pokušao da sazna gdje sam i kako sam. Ispred zgrade su me dočekali on i moji prijatelji Lejla i Dario . Želio je da odmah idem sa njima, što dalje od tog pakla i negdje na sigurno, ali sam morala najprije da se presvučem i istuširam, jer smrad ćelije u kojoj sam bila osjećala sam svuda po sebi. Rekao mi je da mu je jutros moj prijatelj Vladan donio moj telefon, koji je on uzeo kod sebe onog momenta kada su “kornjače” ušle u “Cubanu” po mene.
Foto : Nezavisne novine
Kada sam uzela telefon, prvo sam nazvala svoje dijete. Ona je bila kod prijatelja u inostranstvu, gdje je trebala da proslavi Novu godinu i da se 01.01.2019. vrati u Banja Luku. Imala je već kupljenu avionsku kartu Memingen-Banja Luka. Rekla sam joj samo da ne sjeda na taj avion, da trenutno ne znam ništa , ni kud ću ja ni šta ću s njom, ali da me čeka tu gdje je dok ne vidim šta mogu dalje učiniti. Znala sam da njoj ne smijem dozvoliti da se vrati, kako zločinci ne bi prešli sa riječi na djelo, ali u tom momentu nisam mogla da razmišljam kako ću to izvesti. Nakon što sam spakovala par stvari u malu platnenu putnu torbu, sjela sam u auto sa Lejlom i Dariom i krenuli smo put Gradiške i graničnog prelaza. Poljubila sam oca i pogledala ga, ne znajući da li ćemo i kad ćemo se opet moći vidjeti. Ostao je da gleda za nama , a moja duša je ostala s njim da stoji ispred zgrade .
Foto : privatna arhiva
Prilazeći granici , osjećala sam grč u stomaku, ne znajući da li su zaista ukinuli potjernicu ili će me sada opet izvući iz auta i uhapsiti. Granični policajac je uzeo naše pasoše, pregledao ih, udario pečat i sa smiješkom nam ih vratio. Krenuli smo preko mosta u Gradišci na drugu stranu Save , u Hrvatsku. Okrenula sam se u autu i pogledala prema Bosni koja je ostajala iza nas. Suze su nekontrolisano krenule da liju niz lice. Zbogom domovino, ne znam gdje idem, ne znam koliko će vremena proći dok ti ponovo ne dođem, ali znam da je u ovom momentu to jedino ispravno. Moram sačuvati život svog djeteta, jer sam se zbog nje i njene budućnosti i borila, ali isto tako nisam željela da pljunem na svoju borbu, presvučem dres i na taj način zaštitim svoje dijete. Ovo je bilo jedino ispravno, put u nepoznato i bez ikakvog cilja. Samu sebe sam u tom momentu podsjetila na moje sugrađane od prije 26 godina. Njih su progonili i hapsili “crvenim kombijem” , ja sam odvezena policijskim “pežoom” . Njih su hapsili bez ikakvog razloga kao što su i mene, sa ciljem da ih isprepadaju i otjeraju. Zatvarali su ih i psihički slamali, a nakon puštanja jedina opcija tim ljudima je bila da što prije odu iz svog grada, baš kao što sam morala i ja. Istorija se ponavlja i ponoviće se opet, nekom drugom, nekom od vas koji sada ovo čitate, a niste imali hrabrosti ustati za svoje sugrađane kad je trebalo.
Možda nekima napisano neće baš prijati, ali ja sam , na moju žalost, uvijek bila direktna i iskrena. Ako uspijem skupiti snage, koju do sada nisam imala, možda će jednoga dana osvanuti i knjiga o svemu onome što smo kao građani i aktivisti preživjeli od režima, njihovih botova i satelita ubačenih među nas, a do tada neka stoji ova priča o danu kojeg više ne želim da nosim u svome sjećanju.
“Pitao jednom tako jednoga vrli pitac neki:
A tko je ta šta je ta da prostiš
Gdje li je ta
Odakle je
Kuda je Ta Bosna
Rekti.
A zapitani odgovor njemu hitan tad dade:
Bosna da prostiš jedna zemlja imade
I posna
I bosa da prostiš
I hladna i gladna
I k tomu još
Da prostiš
Prkosna Od Sna. “
Mak Dizdar “Zapis o zemlji”
Autor : Daniela Ratešić
Drugi dio mozete proćitati na linku OVDJE
SLOBODNA RIJEČ
