Banjalučanin koji je uvijek uz one čija su prava ugrožena. Dejan Lučka je suosnivač i direktor Banjalučkog centra za ljudska prava. Autor je 6 publikacija (knjiga i priručnika) , kojima nije želio da ostvari nikakav profit, jer su javno i besplatno dostupni svima, kako u štampanom izdanju, tako i na internetu. Organizator je desetine seminara, treninga i konferencija. Pričali smo sa Dejanom o kršenju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini.
Dejan je rođen u Banja Luci 1990. godine i završio je Pravni fakultet na Univerzitetu u Banjoj Luci. U stalnom je kontaktu sa svima čija su prava ugrožena i bezrezervno se zalaže da pomogne aktivistima i ostalim građanima kroz Banjalučki centar za ljudska prava. Objavio je i nekoliko naučnih i stručnih radova koji su vezani za pravo, politiku i filozofiju. Takođe ima veliko interesovanje za oblast digitalnih tehnologija i regulisanja u okviru sajber prava i prava informacionih tehnologija. Vrlo često se u javnom prostoru mogu naći njegove kritike i konstruktivna rješenja, jer Dejanov moto je da je sloboda izražavanja sastavni dio čovjeka koji se smatra slobodnim. Sa Dejanom Lučka smo razgovarali trenutnim problemima po pitanju ljudskih prava u Bosni i Hercegovini, tesmo ga zamolili za savjete i konstruktivne prijedloge za rješavanje ove problematike.
Dugo godina ste u Banjalučkom centru za ljudska prava, kakvo je Vaše mišljenje po pitanju ljudskih prava u BiH, kada pogledate unazad par godina?
U BiH se generalno ljudska prava ne shvataju na pravi način, prvenstveno od strane mnogih institucija. Ona se uvijek spominju u obraćanjima i određenim političkim obećanjima, ali kada je u pitanju njihovo poštovanje, krše se isuviše lako. Pogotovo kada se radi o ljudskim pravima onih koji su protiv vladajućih političkih stavova, onih koji su druge nacije ili vjere, ili jednostavno onih koji su na bilo koji način drugi i drugačiji od onog kako određene strukture zamišljaju svijet. Pri svemu tome, državni organi često ne znaju ili ne žele da znaju, da pored domaćih zakona moraju da primjenjuju i međunarodne standarde ljudskih prava, i da u slučaju kada je npr. u koliziji domaći zakon i standard koji proizilazi iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, odnosno iz njenog tumačenja od strane Evropskog suda za ljudska prava, oni moraju primjeniti standard iz Konvencije. Kada je u pitanju situacija u Banjoj Luci, djelovanje određenih institucija i organa, kao što je npr. policija, odnosno Mininistarstvo unutrašnjih poslova, posljednjih godina je usmjereno na konstantno kršenje ljudskih prava, pogotovo kada su u pitanju prava vezana za slobode okupljanja, kretanja, izražavanja i zabranu diskriminacije. Bez ikakve zadrške građanima se onemogućavaju njihova osnovna prava, pravdajući to širokim tumačenjima zakonskih rješenja, a bez gledanja korelacije sa međunarodnim standardima, koje su državni organi dužni poštovati. Takođe, često imamo i slučajeve zastrašivanja, prijetnji ili prekomjerne upotrebe sile. U ovakvom sistemu građani se plaše onih koji bi trebalo da ih štite i doživljavaju ih kao nadmoćne entitete koji imaju pravo da rade šta im se prohtije. To je pogotovo strašno zbog toga što bi policija trebalo da bude organ koji štiti prava i građane, a ne organ koji krši pravo i zastrašuje ili zlostavlja građane.
Foto privatna arhiva
Koji su najuočljivi problemi sa kojima se građani susreću kada su u pitanju njihova ljudska prava?
Problema ima zaista mnogo, od onih koje sam već spomenuo, kao što su ograničenja okupljanja, kretanja, izražavanja, diskriminacije, pa do kršenja prava na zabranu mučenja, ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja, preko narušavanja prava na privatnost i pravično suđenje, pa sve do kršenja različitih socijalnih prava građana. Kada bi građani bili još revnosniji u prijavljivanju kršenja njihovih prava, ili kada se ne bi bojali prijaviti svaki put kada se kršenje desi, mislim da bismo imali organe koji su zatrpani predstavkama, tužbama i žalbama, jer se kršenja prava dešavaju u ogromnom obimu, koji je veći od onog koji se prijavljuje.
Da li Vaša organizacija interveniše kod institucija kada se uoči neki oblik kršenja ljudskih prava i kakvu saradnju imate sa institucijama?
Centar redovno interveniše kada su u pitanju kršenja ljudskih prava, što pokretanjem postupaka koje možemo pokrenuti pred nadležnim organima, što javnim reagovanjima i saopštenjima, što obraćanjem organizacijama, pojedincima ili drugim institucijama koje bi mogle da pomognu. Kada je u pitanju saradnja sa institucijama, sa većinom imamo samo prepisku, kao što je slanje različitih podnesaka, odgovora i dokaza u vezi sa određenim slučajevima. Svakako da veoma dobru saradnju od institucija za ljudska prava u BiH imamo sa Institucijom ombudsmana za ljudska prava BiH.
Svjesni smo da nema nikakve reakcije institucija na prijave građana po pitanju diskriminacije i ugrožavanja njihovih prava i sloboda, da li smatrate da će putem sporova pred sudovim uspjeti da se izbore za svoja prava i da dokažu diskriminaciju koja se nad njima sprovodi?
Mislim da bi trebalo da obraćanje sudovima urodi plodom, jer su određene sudije možda i jedna od posljednjih oaza profesionalnog poštovanja prava, čestitosti i poštenja, a sudski postupci su često mnogo pravedniji od nekih drugih, jer postoji kontrola u vidu viših stepenica u toku procesa. Sudovi bi trebalo da budu posljednja instanca za obraćanje, ali kako se iz prakse može vidjeti, različiti organi nerijetko otežu ili obacuju određene pritužbe, te su tako sudovi adresa kojoj se svakako treba obraćati uz nadu za pravičniji ishod.
Foto privatna arhiva
Vijesti o represiji i teroru koji se sprovodi nad aktivistima, naročito u RS-u, obišle su svijet i praktično nema medija koji u svijetu o tome nije izvještvao, međutim nismo uvidjeli nikakvu posebnu reakciju međunarodne zajednice na sva ta dešavanja. Kakvo je Vaše mišljenje po pitanju te tišine i na koga građani uopšte mogu da računaju kada traže zaštitu svojih ljudskih prava i sloboda?
Međunarodna zajednica, kao i uvijek, stvari obavlja u skladu sa svojim interesima. Ukoliko su ti interesi drugačiji od interesa prava i pravde, ona će biti na strani koja joj odgovara. U tom trenutku, a i danas, interesi određenih krugova u međunarodnoj zajednici nisu bili na strani pravde, i tu je glavni razlog njihove nezainteresovanosti. Moje mišljenje po pitanju tišine je jednostavno. Ćutanje u doba nepravde na nepravdu je ekser u kovčeg čovječnosti i ideala za koje su se mnoge slobodoumne generacije prije nas borile.
Kada je u pitanju to na koga građani mogu da računaju, to je prvenstveno ono „u se i u svoje kljuse”, odnosno za pojedinca je potrebno da bude informisan o svojim pravima i da zna kome i kako se može bratiti. Nakon toga su tu i organizacije koje se bave ljudskim pravima, koje mogu da pomognu građanima, ako ničim drugim, onda bar savjetom kome i kako da se obrate. Od institucija, tu su specijalizovane institucije, kao što je npr. Institucija ombudsmana, sudovi i instance koje su iznad organa koji krši određeno pravo.
Smatrate li da je za ovakvo stanje u državi dobrim dijelom kriva i javnost koja na mnoge od ovih anomalija sistema ćuti?
Apsolutno jeste.
Građani ćute iz više razloga. Jedni iz straha, drugi zato što je im ovakva situacija sasvim u redu, treći iz koristi, a četvrti iz nekih svojih razloga. Međutim, zbog takve nesolidarnosti, dobijamo sistem koji na svom putu može da pregazi koga god hoće, bez prevelike osude javnosti ili otpora prema tome. Iako su gledali svoje pravce i interese, sada se i svima onima koji ćute može desiti isto ono što se dešavalo sa mnogim ljudima kojima su prava kršena, a nisu imali podršku građana iza sebe. A to je da ostanu sami na udaru beskrupulozne državne aparature i službenika.
Foto privatna arhiva
Koje su Vaše preporuke, kojim putem treba da krenu građani čije su slobode mišljenja, govora i slobode kretanja narušene? Kome mogu ili trebaju da se obrate za pomoć?
Na početku, građani treba da se dobro informišu o svojim pravima. To mogu da urade jednostavnom pretragom na internetu, obraćanjem organizacijama nevladinog sektora koje se bave ljudskim pravima, a naročito pravom ljudskih prava, kao i advokatima i profesionalcima koji se bave pitanjima vezanim za ljudska prava. Nakon toga, svaki put kada im se prekrši neko njihovo pravo, treba da se obraćaju svim mogućim institucijama koje su nadležne.
Prije svega, na raspolaganju stoje žalbe i pritužbe na rad pojedinih službenika ili organa, specijalizovanim organima u tim institucijama, ili višim organima u hijerarhiji. Ako žalba/pritužba ne urodi plodom, treba ići na još više instance, dok se stvar ne riješi. Dalje, tu su prijave tužilaštvu i dostavljanje podataka i dokaza u vezi sa pojedincima i organima u okviru države za koje sumnjamo da krše zakone. Ne manje bitno je i obraćanje Instituciji ombudsmana za ljudska prava u BiH, kao i specijalizovanim domaćim i imeđunarodnim institucijama za zaštitu pojedinih prava.
Takođe tu je i pisanje predstavki drugim organima, kao što su npr. odbori u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Često postoji mogućnost i pokretanja sudskih postupaka protiv određenih lica. Ukoliko stvari ne idu predviđenim tokom i postoji opšta opstrukcija napora da se zaštite ljudska prava, na red dolazi i obraćanje medijima. Novinari i medijske kuće bi trebalo da budu istinski čuvari javnog interesa i brana svim onim pojedincima i grupama koji hoće da nečujno kroz državne organe ostvare sopstvene sumnjive interese kršeći ljudska prava. Javnost mora biti pravilno i redovno informisana o svim deformacijama i lošim stvarima koje se događaju u društvu, a tu novinari i medijske kuće igraju ključnu ulogu. Svakako, tu su internet i društvene mreže preko kojih se može doprijeti do velikog broja sugrađana, koje takođe može interesovati slučaj o kome se radi. Što je više branilaca ljudskih prava, to ih je teže zaobilaziti.
Na kraju, ali ne i najmanje bitno, jer mnogi od prethodno navedenih načina ne mogu da prođu uvijek, tu je i građanski bunt: sastavljanje proglasa, protesti, organizovanje u veće grupe i tjeranje onih koje plaćamo da rade svoj posao i štite ljudska prava.
Kakvo je Vaše viđenje perspektive boraca za ljudska prava i ravnopravnost građana u BiH?
Perspektiva je, kao uostalom i perspektiva gotovo svih građana u BiH, otužna i siva. Ali, citiraću Njegoševe riječi i reći: „Neka bude što biti ne može, neka bude borba neprestana.” Onog trenutka kad se borci za ljudska prava prestanu boriti za ravnopravnost i poštovanje prava svakoga, u tom trenutku se vraćamo na postavke mračnog srednjeg vijeka, u kome važi pravo jačeg i u kome su određeni mnogo ravnopravniji od ostalih, a svima se to čini kao normalna stvar.
Koja je Vaša poruka aktivistima u BiH ?
Budite uvijek informisani o svojim pravima, žalite se uvijek kada vam neko krši prava i zapamtite da svakoj nepravdi uvijek dođe kraj, čak i onda kada se čini da je situacija beznadežna i nepremostiva.
(Na našem web sajtu u odjeljku Knjige i publikacije možete naći i vrlo korisne publikacije koje nam je gospodin Lučka ustupio da objavimo i koristimo za naše radionice i edukacije građana o njihovim pravima i slobodama.)
Autor : Slobodna riječ
